Nastavljamo seriju članaka o problemu skladištenja CO2 u Hrvatskoj, a posebno o ideji utiskivanja prekograničnog, uvezenog CO2 plina, otpada iz industrijski razvijenih zemalja. Sve pod pokroviteljstvom EK i EBRD, te naravno zdušnu potporu Plenkovićeve Vlade. Link na ranije članke je na kraju ovog, najnovijeg.
1. Uvod: Tišina oko velike infrastrukture
Europa gradi infrastrukturu za skladištenje ugljika. Stručne studije već analiziraju geološki potencijal Hrvatske – dok javna rasprava gotovo da ne postoji.
Europa ubrzano razvija novu energetsku infrastrukturu poznatu kao CCS (Carbon Capture and Storage) – tehnologiju hvatanja i trajnog skladištenja ugljikova dioksida.
Ideja je jednostavna: CO₂ koji nastaje u industriji hvata se prije nego što dospije u atmosferu, komprimira i transportira do geoloških formacija duboko pod zemljom ili morskim dnom gdje bi trebao ostati trajno pohranjen.
Na papiru to izgleda kao rješenje koje može pomoći industriji da ispuni klimatske ciljeve Europske unije i postigne klimatsku neutralnost do 2050. godine.
No stvarnost je kompleksnija.
U velikim industrijskim državama poput Njemačke, Nizozemske i Norveške o ovim projektima vodi se ozbiljna javna rasprava. Održavaju se parlamentarne rasprave, znanstveni forumi, lokalne konzultacije i političke debate.
U Hrvatskoj – gotovo potpuna tišina.
Istodobno, međunarodne studije i projekti koje podupiru institucije poput Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) već analiziraju geološki potencijal Hrvatske za skladištenje CO₂.
Drugim riječima: dok javnost o tome gotovo ništa ne zna, strateške analize već postoje. Upravo su u tijeku. European Bank for Reconstruction and Development (EBRD) aktivan je u Hrvatskoj i radi na projektu koji uključuje komunikaciju s ministarstvima, lokalnom samoupravom i industrijom, kao i analizu javnog mišljenja.
Sve je još u početnoj fazi i razvijat će se od sada pa tijekom sljedećih godinu dana – što znači da su već pokrenuti procesi analize, izrade zakonskih okvira i institucionalnog postavljanja sustava. U Hrvatskoj već postoji i Agencija za ugljikovodike.
2. Europski klimatski ciljevi i ETS sustav
Europska unija kroz Europski klimatski zakon obvezala se postići klimatsku neutralnost do 2050. godine.
Jedan od glavnih instrumenata za postizanje tog cilja je EU ETS – sustav trgovanja emisijama.
Industrije koje emitiraju CO₂ moraju kupovati emisijske jedinice. Što više emitiraju, to više moraju platiti.
Cijena emisijskih jedinica posljednjih godina snažno raste. Upravo zato industrija traži načine kako smanjiti troškove emisija.
Jedno od rješenja koje se sve češće spominje je upravo CCS tehnologija.
3. Gdje u Svijetu a gdje Europi nastaje najviše CO₂
Industrijske emisije CO₂ u Europi izrazito su koncentrirane u nekoliko velikih ekonomija.
|
Država |
Procijenjene emisije CO₂godišnje |
|
Njemačka |
oko 700 milijuna tona |
|
Italija |
oko 320 milijuna tona |
|
Poljska |
oko 300 milijuna tona |
|
Francuska |
oko 300 milijuna tona |
|
Nizozemska |
oko 150 milijuna tona |
|
Hrvatska |
oko 17 milijuna tona |
Ova brojka jasno pokazuje razmjere razlike. Njemačka emitira više od 40 puta više CO₂ od Hrvatske. Hrvatska u ukupnim emisijama EU sudjeluje s manje od 1 %. To znači da Hrvatska nije važna zbog količine emisija – nego zbog geologije.
4. Industrijska logika CCS-a
CCS tehnologija najviše zanima industrije koje je teško dekarbonizirati.
|
Industrija |
Razlog emisija |
|
Cement |
kemijske reakcije u proizvodnji |
|
Kemijska industrija |
proizvodnja amonijaka |
|
Rafinerije |
prerada fosilnih goriva |
|
Čeličane |
proizvodnja čelika |
U tim sektorima emisije nisu samo rezultat potrošnje energije nego i kemijskih procesa.
Zbog toga CCS industriji omogućuje nešto vrlo važno: nastaviti proizvoditi uz manji trošak emisija.
5. Klimatski paradoks
U raspravama o CCS tehnologiji često se postavlja jedno pitanje:
Može li se klimatska kriza rješavati modelom koji zapravo omogućuje nastavak industrija s visokim emisijama?
Umjesto smanjenja emisija na izvoru, CO₂ se hvata i skladišti pod zemljom. Industrijska proizvodnja pritom može ostati ista ili se čak povećati. Zbog toga dio stručnjaka CCS vidi ne samo kao klimatsku tehnologiju nego i kao instrument industrijske politike.
6. Gdje Europa planira skladištiti CO₂
Najveći projekti skladištenja CO₂ nalaze se u Sjevernom moru, gdje postoje iscrpljena plinska polja.
|
Projekt |
Država |
|
Northern Lights |
Norveška |
|
Greensand |
Danska |
|
Porthos |
Nizozemska |
|
Acorn |
Velika Britanija |
Razlog je jednostavan. Sjeverno more već desetljećima ima razvijenu infrastrukturu naftnih i plinskih polja koja se sada mogu koristiti kao geološka skladišta CO₂.
7. Zašto se u tim studijama spominje Hrvatska?
Hrvatska se u europskim analizama pojavljuje zbog Panonskog bazena. To je duboki sedimentni bazen koji se proteže kroz Hrvatsku, Mađarsku i susjedne zemlje.
|
Geološka struktura |
Opis |
|
Panonski bazen |
duboki slani akviferi |
|
iscrpljena naftna polja |
postojeće bušotine |
|
plinska polja |
porozne geološke strukture |
Takve strukture potencijalno mogu trajno zadržati CO₂ na dubinama većim od jednog kilometra.
8. Industrijska Europa i turistička Hrvatska
Razlika između industrijskih država i Hrvatske je ogromna.
|
Industrijske ekonomije |
Hrvatska |
|
čelik |
turizam |
|
kemijska industrija |
usluge |
|
rafinerije |
mala industrijska baza |
Hrvatska ekonomija u velikoj mjeri ovisi o turizmu i očuvanom okolišu.
To otvara pitanje koje se rijetko postavlja:
Može li zemlja čija ekonomija ovisi o prirodnom okolišu igrati istu ulogu kao industrijske regije Europe?
9. Njemačka vs Hrvatska: svijest javnosti
U Njemačkoj se o CCS projektima vodi intenzivna rasprava već više od deset godina. Projekti onshore skladištenja CO₂ naišli su na snažan otpor lokalnih zajednica.
Zbog toga je Njemačka praktički odustala od skladištenja CO₂ na kopnu i usmjerila se prema offshore skladištima u Sjevernom moru.
U Hrvatskoj takva rasprava gotovo da ne postoji.
10. Regulacija i pravni okvir
Skladištenje CO₂ u Europi regulirano je kroz EU Direktivu o geološkom skladištenju CO₂ (2009/31/EC).
Direktiva propisuje:
- sigurnost geoloških struktura
- monitoring skladišta
- odgovornost operatora.
Njemačka je dodatno pooštrila regulaciju.
11. Geopolitička karta CO₂ infrastrukture
CO₂ infrastruktura slijedi jednostavnu logiku: industrija → transport → skladištenje
12. Rizici tehnologije
Iako zagovornici CCS-a naglašavaju sigurnost tehnologije, stručnjaci upozoravaju na niz potencijalnih rizika.
|
Rizik |
Opis |
|
Curjenje CO₂ |
plin može migrirati kroz pukotine |
|
Pucanje cjevovoda |
industrijske nesreće |
|
Kontaminacija vode |
moguće miješanje s podzemnim vodama |
|
Seizmički utjecaji |
ubrizgavanje plina može izazvati mikro-potres |
|
Dugoročna stabilnost |
skladišta moraju trajati desetljećima |
CO₂ je plin bez mirisa i u visokim koncentracijama može biti opasan za ljude i životinje.
13. Transport i infrastruktura
CO₂ se može transportirati:
- cjevovodima
- brodovima
- industrijskim terminalima.
To otvara pitanje sigurnosti transporta.
14. Dugoročna odgovornost, transport i sigurnost: Njemačka vs Hrvatska
Jedno od najtežih pitanja u sustavu skladištenja CO₂ nije samo tehnologija – nego dugoročna pravna odgovornost.
Skladišta CO₂ projektiraju se za razdoblja od više desetljeća, pa čak i stoljeća. To znači da sigurnost skladišta mora biti osigurana daleko nakon što industrija koja je proizvela emisije možda više uopće ne postoji.
Prema EU Direktivi o geološkom skladištenju CO₂ (2009/31/EC) operater skladišta odgovoran je za:
- sigurnost skladišta
- monitoring podzemnih formacija
- sanaciju eventualnih problema.
Međutim, direktiva također predviđa da nakon određenog razdoblja — obično 20 do 30 godina nakon zatvaranja skladišta — odgovornost može biti prenesena na državu.
Drugim riječima: dugoročni rizici mogu prijeći na porezne obveznike.
Ako nakon desetljeća dođe do problema — primjerice curenja plina, kontaminacije podzemnih voda ili geoloških promjena — troškove nadzora i sanacije može snositi država.
Transport CO₂ i sigurnost infrastrukture
Još jedno važno pitanje jest transport CO₂ do skladišta.
CO₂ se u pravilu transportira:
- cjevovodima
- brodovima
- industrijskim terminalima.
U europskim CCS projektima sve se više govori o transportu brodovima između industrijskih luka i skladišta.
U tom kontekstu u pojedinim analizama spominju se industrijski lučki kapaciteti na Jadranu, posebno u blizini luke Rijeka, koja je jedna od najvećih industrijskih luka u regiji.
Ako bi Hrvatska postala dio europske CCS infrastrukture, CO₂ bi potencijalno mogao biti:
- dopremljen brodovima iz industrijskih regija Europe
- pretovaren u lukama
- transportiran prema geološkim skladištima.
To otvara niz sigurnosnih pitanja:
- sigurnost transporta komprimiranog CO₂
- sigurnost pretovara u lukama
- transport kroz cjevovode prema skladištima
- sigurnost skladištenja ispod kopna ili mora.
Što se događa ako industrija nestane?
Jedan od najosjetljivijih scenarija u raspravama o CCS tehnologiji jest mogućnost da operater skladišta:
- ode u stečaj
- postane insolventan
- ili jednostavno prestane postojati nakon nekoliko desetljeća.
U takvom slučaju monitoring skladišta mora se nastaviti.
No tko tada plaća nadzor?
Prema europskim pravilima, u određenom trenutku odgovornost može prijeći na državu.
Drugim riječima: ako industrija više ne postoji, troškove nadzora i eventualnih sanacija mogu snositi porezni obveznici.
Njemačka: stroga regulacija i snažan otpor javnosti
Njemačka je upravo zbog tih pitanja razvila vrlo restriktivan pristup CCS tehnologiji.
Njemački zakon o skladištenju CO₂ (Kohlendioxid-Speicherungsgesetz) dopušta samo ograničene pilot-projekte i daje saveznim državama pravo da zabrane skladištenje CO₂ na svom teritoriju.
U praksi je to dovelo do snažnog otpora lokalnih zajednica.
Zbog toga je Njemačka praktički odustala od onshore skladištenja CO₂ i fokusirala se na potencijalna offshore skladišta u Sjevernom moru.
Drugim riječima: država koja proizvodi najviše CO₂ u Europi odlučila je da skladištenje na kopnu nosi prevelike društvene i političke rizike.
Hrvatska: regulatorni okvir tek se razvija
U Hrvatskoj se regulatorni okvir za CCS tek počinje razvijati.
Projekt koji podupire EBRD upravo ima za cilj:
- analizirati geološki potencijal
- izraditi regulatorni okvir
- definirati institucije odgovorne za nadzor.
To znači da ključna pitanja još nisu jasno riješena:
- tko izdaje dozvole
- tko provodi monitoring
- tko snosi dugoročnu odgovornost.
Pitanje povjerenja u institucije
Za tehnologije koje uključuju skladištenje industrijskih emisija duboko pod zemljom ključno je povjerenje javnosti u regulatorni sustav.
U državama poput Njemačke upravo je nedostatak tog povjerenja doveo do snažnog otpora projektima.
U državama ko Hrvatksa u kojima je povjerenje građana u institucije godinama vrlo nisko, a međunarodni indeksi redovito upozoravaju na problem korupcije i slabe institucionalne odgovornosti, pitanje dugoročne odgovornosti za ovakve projekte postaje posebno osjetljivo. Ako sustav nadzora nije iznimno transparentan i čvrsto reguliran, građani s pravom postavljaju pitanje: tko će za 30 ili 50 godina snositi posljedice ako nešto pođe po zlu – industrija koja je profitirala ili država koja će tada upravljati problemom? U takvom scenariju postoji realn Strah da bi dugoročne ekološke i financijske rizike na kraju mogli snositi upravo građani.
15. Otvorena pitanja za Hrvatsku
Završna napomena: pitanje transparentnosti i odgovornosti
U konačnici, možda najvažnije pitanje nije samo tehnologija skladištenja CO₂, nego način na koji se o takvim projektima odlučuje.
Dok se u Hrvatskoj o ovoj temi gotovo uopće ne govori u javnosti, međunarodne institucije već provode analize i pripremaju regulatorne okvire. Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) uključena je u projekt izrade pravnog i institucionalnog okvira za razvoj CCUS-a u Hrvatskoj. U procese su uključena nadležna ministarstva, regulatorna tijela i postojeća infrastruktura poput Agencije za ugljikovodike. Formiraju se radne skupine, izrađuju se analize potencijalnih lokacija i razrađuju regulatorni modeli.
Istodobno, velik dio javnosti o tim procesima gotovo ništa ne zna.
To otvara niz pitanja koja građani s pravom mogu postaviti:
- Zašto se o projektu koji može trajno promijeniti način upravljanja podzemljem i okolišem zemlje gotovo uopće ne raspravlja u javnosti?
- Planira li Hrvatska skladištiti samo vlastite emisije CO₂ ili i emisije velikih industrijskih država Europe?
- Kako će se CO₂ transportirati do skladišta – kroz koje regije, cjevovodima ili brodovima preko jadranskih luka poput Rijeke?
- Što znači skladištenje CO₂ u Panonskom bazenu za sigurnost podzemnih voda i pitkih vodnih resursa koji su ključni za stanovništvo i poljoprivredu?
- Tko će snositi odgovornost ako za 30 ili 50 godina dođe do curenja, geoloških promjena ili problema sa skladištima?
- Što se događa ako operater skladišta prestane postojati ili postane insolventan – tko tada financira monitoring i sanaciju?
- Jesu li građani, lokalne zajednice i stručna javnost uopće uključeni u raspravu o projektima koji mogu imati dugoročne posljedice za okoliš i gospodarstvo zemlje?
Posebno ako se u stručnim analizama kao potencijalne lokacije spominju geološke strukture u Panonskom bazenu, području koje je povezano s važnim podzemnim vodnim resursima.
U takvoj situaciji ključna pitanja više nisu samo tehnička. Ona postaju pitanja transparentnosti, odgovornosti i povjerenja u institucije.
Jer projekti koji mogu utjecati na prostor, okoliš i gospodarski model zemlje desetljećima unaprijed ne mogu se razvijati iza zatvorenih vrata – bez jasne i otvorene rasprave u društvu koje će s tim posljedicama živjeti.
16. Zaključak
Velike infrastrukturne odluke koje oblikuju budućnost zemlje ne bi se smjele donositi u tišini.
Ako se u Hrvatskoj doista razmatraju projekti transporta i skladištenja CO₂, onda je nužno da se o njima vodi otvorena, informirana i javna rasprava – prije nego što se donesu odluke koje mogu imati posljedice desetljećima unaprijed.
Riječ je o projektima koji potencijalno zadiru u podzemlje države, vodne resurse, sigurnost okoliša i dugoročan gospodarski model zemlje. Takve odluke ne mogu ostati isključivo u domeni stručnih studija, radnih skupina i administrativnih procesa iza zatvorenih vrata.
Posebno u zemlji poput Hrvatske, čije gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o turizmu, prirodnim resursima, pitkoj vodi i očuvanom okolišu, svaka odluka koja može utjecati na te resurse mora biti predmet široke društvene rasprave.
Ako se Europa nalazi pred izgradnjom nove infrastrukture za upravljanje emisijama ugljika, legitimno je pitanje kakvu ulogu u toj infrastrukturi Hrvatska želi imati.
Zemlja koja proizvodi manje od jedan posto emisija Europske unije mora jasno odgovoriti na jedno temeljno pitanje:
želi li svoju budućnost graditi kao prostor koji štiti i razvija svoje prirodne resurse, ili kao dio infrastrukture za skladištenje industrijskih emisija Europe.
Odgovor na to pitanje ne smije nastati tiho, u dokumentima koje javnost nikada nije vidjela.
On mora nastati u otvorenoj raspravi društva koje će s posljedicama tih odluka živjeti desetljećima unaprijed.
17. Izvori za članak
European Commission – Industrial Carbon Management Strategy
Clean Air Task Force – CCS Fact Sheet Croatia
EBRD – CCUS development support project for Croatia
IOGP Europe – CO₂ Storage Projects Map
Eurostat – Greenhouse gas emissions statistics
Ovaj članak je nastavak teme CO2 spremišta u Hrvatskoj - sve prethodne možete pogledati u prošlom članku u kojem su na kraju linkovi na sve prethodne:
Londonski protokol: Znači li ulazak Hrvatske u OECD uvoz ukapljenog CO2? - JD Portal