Što je ''Londonski protokol'' i zašto je važan?
1972. - 1996.
Godine 1972. donijeta je Konvencija o sprječavanju onečišćenja mora potapanjem otpada i drugih tvari, poznata kao Londonska konvencija. Stupila je na snagu 1975. godine.
Konvencija je u narednih više od pedeset godina bila dorađivana, pa je tako 90-ih godina uvedena sveobuhvatna zabrana potapanja u more radioaktivnog otpada i industrijskog otpada, te spaljivanje otpada na moru.
Godine 1996. donesen je Londonski protokol koji uvodi načelo predostrožnosti. Svako potapanje otpada u more je zabranjeno, osim onoga što se izričito odobri.
Protokol stupa na snagu 24. ožujka 2006. godine.
Novi milenij donosi nove izmjene i dopune koje se tiču reguliranja tehnologije ublažavanja klimatskih promjena, a to je hvatanje i skladištenje ugljika (carbon capture and storage – CCS) u podmorju, pa tako amandmani Londonskog protokola i 2006. predstavljaju pravnu osnovu za injektiranje tokova CO2 u geološke formacije u podmorju. Amandmani su stupili na snagu 2007. godine. Tokovi CO2 se mogu odlagati u more i to samo u geološke formacije i ukoliko su sačinjene pretežito od CO2, bez dodavanja otpada ili drugih tvari. Posljedica ovih amandmana je da aktivnosti CCS podliježu sustavu dozvola i obveznoj procjeni utjecaja.
Amandman iz 2009.
Članak 6 Londonskog protokola zabranjuje izvoz otpada ili drugih tvari za potapanje, čime je prekogranični prijevoz CO2 za stalno geološko skladištenje zabranjen.
Slijedi međutim amandman iz 2009. s izmjenama i dopunama članka 6. s ciljem omogućavanja izvoza tokova CO2 za CCS, uz uvjet sporazuma odnosnih zemalja.
Iako usvojen, taj amandman nije još stupio na snagu jer je potrebno njegovo prihvaćanje od strane 2/3 ugovornih stranaka.
''Doskočica'' o privremenoj primjeni Amandmana Londonskog protokola donosi se 2019.
Dok ne stupi na snagu, prekogranični CCS je prema Londonskom protokolu stoga zakonski ograničen. Da bi se tome doskočilo, godine 2019. donosi se odluka o privremenoj primjeni tog amandmana prema kojoj stranke koje su položile izjavu o privremenoj primjeni mogu izvoziti CO2. Time se također potiče stranke da razmotre prihvaćanje amandmana članka 6. Londonskog protokola kojim bi se omogućio izvoz tokova CO2.
U Republici Hrvatskoj ''Londonski protokol'' s Amandmanom iz 2009. i ''doskočicom'' za primjenu prije 2/3 usvajanja iz 2019. potvrđen 14.3.2025.
Vrlo je zanimljivo postupanje Republike Hrvatske u pogledu Londonskog protokola i njegovih izmjena i dopuna vezanih na skupljanje i skladištenje, te izvoz ugljika. Londonski protokol potvrđen je tek prošle godine, znači gotovo 30 godina od njegova donošenja i to, kako je naglašeno, zbog pristupanja OECD-u. Postavlja se pitanje da li bi ga i sada prihvatili da nije bilo žurbe oko prihvaćanja izmjena i dopuna Londonskog protokola iz 2009. godine koji se odnosi na izvoz CO2.
Tako je naša zemlja prema podacima na stranici Međunarodne pomorske organizacije postala jedna od samo 13 zemalja koje su taj amandman prihvatile (uz Australiju, Belgiju, Dansku, Estoniju, Finsku, Islamsku Republiku Iran, Nizozemsku, Norvešku, Republiku Koreju, Švedsku, Švicarsku i Ujedinjeno Kraljevstvo). Kao što je ranije rečeno, taj amandman još nije dosegao potrebnu međunarodnu dvotrećinsku ratifikaciju.
''Sve zbog OECD-a, OECD ni za što'' - u Saboru RH uobičajeno, nitko nije imao primjedbe
Rasprava u Saboru Republike Hrvatske odvijala se 27.2.2025., kod čega se nitko nije usredotočio na problematiku CCS, iako se spominjao slučaj urušene odobalne platforme Ivana D za koju nije pronađeno rješenja već punih 4 četiri godine, a što upozorava na nedostatak kako monitoringa koji je iznimno važan preduvjet za CCS projekte u moru i regulacije općenito. Londonski protokol s amandmanima je tako potvrđen 14.3.2025., a 7.4.2025. je uslijedila objava u Narodnim novinama.
Zbog čega i uz čije odobrenje Vlada Andreja Plenkovića tako hitro gura pristupanje Republike Hrvatske OECD-u? Članak na JD Portalu koji smo nazvali prethodnim, nultim, problematizira ulazak Hrvatske u OECD, međunarodnu organizaciju industrijski razvijenih zemalja u koje Hrvatska ni u kom slučaju ne može spadati.
Tko je odlučio da je za Hrvatsku dobro ući u međunarodni savez zvan OECD?
**urednička opaska** - To je informacija koju stranka Javno Dobro nije uspjela naći do danas. Sabor RH nije, a tko je ne zna se, ali u Saboru se ''bez većeg protesta'' zakoni mijenjaju zbog potrebe prilagodbe zakonodavstva OECD-u, potpisuju se međunarodni sporazumi kao ovaj ''Londonski protokol'' da naša država koja je potpuno deindustrijalizirana, uništene poljoprivredne proizvodnje lošim domaćim politikama čim prije uđe u društvo u kojem može poslužiti samo kao kolonija, ''zemljište'' za nekretninske biznise i balone razvijenih ili tek kao sveopće smetlište poznatih zapadno Europskih država. No vratimo se CSS-u i spremanju domaćeg i uvoznog, otpadnog, ukapljenog CO2 u hrvatsko podzemlje i podmorje.
Hrvatska javnost bez informacija o planiranim novim lokacijama za utiskivanje i skladištenje domaćeg i stranog ukapljenog industrijskog otpada, ugljičnog dioksida (CO2)
Ključni izazov predstavlja podzemno zadržavanje CO2, kod svega sve opcije skladištenja – slani vodonosnici, potrošena ležišta nafte i plina i napušteni ugljenokopi – nalažu postojanje više dokaza u velikim razmjerima kako bi dobili širu javnu potporu. Nužno je oživotvoriti sustave praćenja i mjerenja koji validiraju aktivnosti skladištenja CO2 i lokalitete u različitim geološkim formacijama.
Utiskivanje i skladištenje ugljičnog dioksida se u našoj zemlji već odvija na kopnu. Planiranje novih, kako na kopnu i moru nameće neka pitanja s kojima bi i prema pravilima OECD-a trebalo upoznati domaću javnost.
Koliki su to kapaciteti potrebni za našu industriju, poglavito cementnu i navodno proizvodnju vodika, ili planiramo uvoziti tu vrstu otpada i spremati ga u naše geološke formacije o čijoj sigurnosti ne znamo puno, kao što nismo sigurni niti u pouzdanost nužnog monitoringa ovakvih projekata.
Spremanje otpadnog plina u krško podmorje poluzatvorenog relativno plitkog i ograničeno širokog mora sa razvedenom obalom predstavlja rizik o kakvom nije provedena nikakva rasprava u javnosti. Namjera realizacije takvih projekata u današnje vrijeme treba biti pravovremeno iskazana prostornim planovima, koji za more nikada nije niti predložen.
Tekst uredila i napisala: Lidija Runko Luttenberger
Pogledajte kako vrije vrulja podno Učke i razmislite o utiskivanju i skladištenju plina CO2 u hrvatsko krško podzemlje
Vrulja je podmorski izvor ili vrelo na morskom dnu iz kojeg slatka voda iz podzemlja krša izbija pod more. Nastaje zbog visokog hidrostatskog tlaka u podzemnim kanalima, a česta je pojava uz istočnu jadransku obalu i otoke. Predstavlja potopljeni speleološki objekt gdje slatka voda istječe u more.
Hidrostatski tlak: Zbog tlaka u podzemlju, vrulje često izbijaju velikom snagom
Ovom članku na temu skladištenja CO2 na JD Portalu prethode:
0. prvi
0. drugi
Tko je donio odluku da Hrvatska želi pristupiti OECD-u?
1.
Što kažete na ideju skladištenja industrijskog otpada ***CO2*** na dnu Jadrana ili Sredozemlja?
2.
